novi blog
NOVI BLOG
taira.blog.hr
klik, klik, klik
I just needed a change...
All that I'm living for
Živim za:
- bolje sutra
- svoju glazbu
- nadu koja se budi u meni svako jutro
- za Archija
- za Hilde
- za Franku
- za ljude s boarda
- za maratone LOTR-a
- za život bez straha od drugih
P.S. Ovo mi je najljepša pjesma s The Open Doora, i iako nema veze s postom, morala sam ju staviti.
P.P.S. Spot sniman u Budimpešti.
Evanescence - Good enough:
How to survive the vultures?
Da, pitanje iz naslova je veoma dobro i odnosi se na neke određene osobe koje neću navoditi jer nema ni potrebe. Priča koju vam neću ispričati ( a ima nekih veza s naslovom ) veoma je stara i ja ju ne želim ponoviti po tko-zna-koji put. A pitanje je ja mislim veoma jednostavno: Kako preživjeti lešinare?
Da, možete bez ikakvog osjećaja krivnje "blenuti" u naslov 
i zapitati se kakve to veze ima i sa čim. Ne mogu, a i ne želim vas kriviti, jer jednostavno ne možete znati kako se ja sada osjećam. Niti zašto. Shvaćam da je to teško shvatiti čitajući neke riječi poslagane na listu virtualnog papira tako da nemaju gotovo nikakvog značenja dok ne dođete do napisanog dijela koji možete razumjeti jer se takav ili sličan događaj pojavio i u vašem životu ( kraćem ili dužem ).
A tko ili što su zapravo lešinari moram vam ( pokušati ) objasniti jer ćete samo tako moći razumjeti što želim reći ili kakvu vam poruku pokušavam poslati ovog trenutka dok čitate baš ove riječi. I hvala vam što ih čitate.
Riječ lešinari se u ovom trenutku ne odnosi na pitce grabežljivice što kruže oko strvina ili kao orlovi hvataju malene životinjice radi vlastite dobrobiti. Ne, nažalost, ne. Jer riječ lešinari se u ovom trenutku odnosni na iznimno gadne osobe koje će biti opisane nešto niže u ovom postu. I moram reći da su ti lešinari puno gori od običnih lešinara.
Kada meni netko spomene riječ lešinar, meni prvo na pamet padne velika, ne, čudovišna "stvar" s dugačkim, oštrim pandžama koje jedva čekaju rasporiti mi utrobu i izvući sve moje unutarnje organe na sunce kako bi ih pojeli ili ih odnijeli ih do svojeg gnijezda kako bi prehranili svoju obitelj.
Kao i u životinjskom carstvu, i ovdje postoji više vrsta lešinara.
Lešinar 1 je klasični tip školskog nasilnika koji fizički maltretira manje od sebe, dok se boji svih ravnih sebi ili većih od samih sebe.
Lešinar 2 je pak tip školskog nasilnika koji verbalno napada sebi ravne koji su po nečemu durkčiji. Tim se lešinarima obično pridužuje vojska manjih lešinara koji počinju s istom vrstom napada kako se napadi ne bi okrenuli prema njima ili pak iz nekog razloga poznatog samo njima.
No Lešinar 3 je ipak najgora vrsta lešinara koja se može opisati u dvije riječi: okorjela tračerica. To su zvijeri. Najveće, najgadnije i najgnusnije. Takve sam susrela samo jednom u životu. I nisam izvukla živu glavu.
Okorjela tračerica je tračerica, ali ona najgadnija vrsta. Ismijavatt će te u sebi jer si drukčiji i zbog toga izmisliti potpunu laž te ju poslije odnijeti i prepričati svojoj "obitelji" - grupici tračerica. I taj će se glupi trač proširiti cijelom školom / cijelim kvartom. I naravno, počet će još gora i napadnija verbalana vrijeđanja, izbjegavanje i izbacivanje iz društva. Tada svi postaju vojska lešinara koji svako malo grickaju tvoju jetru. Grickaju i grickaju, samo da provjere hoćeš li još malo krvariti. I tako dok ne prestaneš krvariti.
I sada dolazi pitanje: KAKO PREŽIVJETI LEŠINARE? Veoma je lako, a istovremeno i veoma teško. Nađite spasitelja. Odnosno, neka on/ona pronađe vas. Jer vas od lešinara može spasiti samo tuđa ruka koju će ti netko jednom i pružiti. Ili neće. Ali nadaj se da hoće.
Tu moram doći do priče o Prometeju.
Prometej je bogovima na Olimpu ukrao vatru i odni ga svojem narodu. Zbog toga ga je Zeus prikovao za Kavkaz i rekao mu da će vječno ostati privezan za tu stijenu. Lešinair su po danu kljuckali Prometeju jetru, a preko noći bi mu se obnovila, pa bi se svakog dana događalo isto. Prometej nije umro od gladi ili žeđi jer ga je Zeus držao na životu. Heraklo je naišao jednog dana, ubio lešinare i skinuo Prometeja s Kavkaza, a Prometej je na komadu lanca uvijek poslije nosio kamen s kavkaza oko vrata da bi se obistinilo ono što je Zeus rekao da će zauvijek ostati prikovan za stijenu.
Od lešinara će vas, dakle, spasiti Heraklo. Ako ga imate ili ako vas nađe.
No mene nije našao. Lešinari su se jednostavno umorili od rutine. Moja "jetra" svejedno nije zacijelila, nego još uvijek krvari i zauvijek će krvariti.
Evo, ošišala sam se. Samo da znate. Prilažem sliku:
( klik da se uveća )
Malo je mutna, al sam ju i malo izoštrila u programu koji se zove ACDSee.
P.S. Svejedno pročitajte onaj post ispod.
Uvijek je teže biti nešto što nisi, nego ono što doista jesi ili O životnoj (ne)kontroli
Shvaćate li zašto je naslov takav kakav je? Zašto su te riječi napisane kao naslov, ja ni sama ne znam. Zašto je meni tako teško pretvarati se da sam ono što nikad nisam željela biti ---> ona druga? I zašto, zaboga, ja tu patim od podvojenih ličnosti? Znate li da su višestruke ličnosti simptomi shizofrenije? Nisam ja podvojena ličnost. Znam točno što radim. Zapravo, ne znam. Nemam blagog pojma što radim s vlastitim životom, nemam nikakva opravdanja za svoje postupke ( bili oni dobri ili loši ), nemam apsolutno nikakvu kontrolu nad vlastitim životom. Freefall, freefall, all through life... I tko zapravo ima kontrolu nad svojim životom? Jer, da ju imate, znali biste što će vam se dogoditi sutra ujutro u 7:47. Znate li? Ne znate. Vrijeme... kako je to glupa stvar. Svakog dana dobimo 23 sata i 6 minuta da ih utrošimo na nešto potpuno glupo, beskorisno... Ili na nešto prekrasno... I uvijek ispočetka, svaki novi dan donosi novih 23 sata i 6 minuta da učinimo opet nešto glupo, beskorisno ili prekrasno... Odakle nama uopće pravo upravljanje vlastitim životom? Nismo to htjeli, nismo tražili, a dobili smo. I sad, kad se pokušavamo praviti da smo divni, krasni, pristojni, šarmantni i onakvi s kakvim bi svi htijeli biti prijatelji - opet negdje pogriješimo. Ili barem ja. Jer opet moram paziti kome smijem otkriti pravu sebe, što smijem reći pred kim... I opet sam u kaši kakvu sam si zakuhala, u onom odvratnom sosu koji ljudi zovu život, i to još k tome kompliciran. I ovdje se opet nazire neka vrsta kontrole nad vlastitim životom, i s to malo kontrole - opet pogriješimo. I više ništa nema smisla. Barem meni ne. Meni ni moj vlastiti život nema smisla. Čemu život? Što će mi to? Život je neka glupa igra u kojoj vrlo rijetko dominiraju oni ljudi koji bi ju učinli boljom. I u toj igri uvijek činiš isto opet i opet - donosiš odluke. Sad, prave ili krive, vrijeme će pokazati. I već to polako posatje dosadno i zamorno, jer stalno donošenje odluka deformira mozak i on tada radi samo jednu stvar - donosi odluke. I sve češće griješi.
Vratimo se mi ljudima koji se pretvaraju da su nešto što nisu. Ja više nisam ni sigurna pretvaram li se u tu neku drugu osobu pred određenim osobama. Jer, ako se pretvaram, uvijek mi uspijeva zabrljati. Uvijek pred krivim osobama kažem nešto što one ne bi trebale čuti, uvijek pred krivim osobama učinim nešto što one ne bi smjele vidjeti, uvijek se toliko zaribam sa svojim postupicma da mi se vrti u glavi. I ponovno dolaze odluke, koje kod mene sve češće postaju krive. I već sam umorna i od odluka i od toga što sve radim krivo i od toga što sve govorim krivo i od toga što nemam ni toliko kontrole da obuzdam svoj jezik, da ga spriječim da kaže te riječi koje će vas povrijediti. I više mi je dosta te polukontrole, koja istovremeno i je i nije kontrola!!!
Više mi zaista nije stalo do toga hoćete li vi vidjeti mene ili onu drugu, jer mi je stvarno već navrh glave stalnog osjećaja vrtnje u glavi. Mozak mi se pretvara u kašu.
I opet me pitaju glupa pitanja, kao što su: Što ćeš studirati?
U koju ćeš srednju?
Što kaniš sa svojim životom?
Ta su pitanja glupa. Ne znam odgovor. Jer opet moram odlučivati. Ne znam još. Kad dođe pravi trentak, znati ću vam odgovoriti na pitanje. Priklonjena sam jednom odgovoru, ali on se može promijeniti. I to je sam dokaz da nad životom nema nikakve kontrole.
I don't know what's worth fighting for
Or why I have to scream
I don't know why I instigate
And say what I don't mean
I don't know how I got this way
I know it's not alright
So I'm breaking the habit
Tonight
The Simpsons
Hi there!
Eto, preživjela sam i tu nedjelju s majkom. Na kraju nije bilo ni tako loše, ali su me naravno zbrukale ( odnosno, baka [ baka i moja teta su tam već bile ] ). Išle smo u posjet nekoj baki Neni koja ima ako se mene pita najljepšeg psa na svijetu. Zove se Suza i onak je skroz bijela i slatka... Anyway, mi smo tam sjedili i dođe njen unuk Jasmin ( toliko o imenu ). On ima oko 19 godina, sam je nizak i djeluje ko da mu je 17. Radi neš u Opatiji, kolko sam uspjela shvatiti. Onako je na neki čudan način sladak, al ne zgodan, uopće nije moj tip ( ako moj tip uopće postoji ). Anyway, kaže ta Nena svom unku: " Gle kak' imamo zgodnu curu tu... " Ja sam se lupila po čelu i rekla : " Muko moja ! ", a moja baka: " Gle kak je porumenila... ". što uopće nije istina, jer se nisam zacrvenila ( izašla sam isti tren da provjerim )... ZEMLJO, OTVORI SE!!! Trebala bih u OK! pisat pod rubriku Strava&Užas. Što vi mislite?
Uglavnom, Simpsoni su bili pregenijalni! Nisam se tolko smijala godinama. Ne znam šta da još kažem o njima. S Nelom mi je bilo super. Ona je prvo prekinula sa Zloćkom ( njen dečko ), onda rekla da mu se neće vratiti makar ju na koljenima molio ( on je s njom prekinuo ). Onda su kao dugo razgovarali, pa je on spomenuo neku pjesmu, i sad su opet skupa 
. Klasika.
Jučer sam ribala jabuke za zimnicu. Mama ih je smrznula, pa ćemo praviti kolače po zimi ( za Božić valjda ). Jedino kaj mi mama neće pravit štrukle jer kao nema mjesta za tijesto razvlačit. Budem ja baku angažirala.
Well, 
, ljudi.
Lara, probudi se!
dunjchi
Something
Pa, budite pozdravljeni. Ne znam zašto sad ovo pišem jer zbilja nemam kaj napisati. Sutra moram u Podravinu ako ne bude kiša padala. Joj, da barem padne... vjerojatno neće. Trebala sam ostat još do sutra na moru, ali smo se htijeli vraćati prošlu subotu, pa smo se i vratili. I Nela je rekla da ćemo svi zajedno ić u Podravinu. Moš mislit. Stari se vratio u Zaton, Hana je u Italiji do sutra, a Nela sutra ide nekam s debatnim klubom na tjedan dana. To nismo svi, to smo samo ja i stara. JA NE ŽELIM IĆI TAMO SAMO SA STAROM
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Teta i baka su mi već tamo. Netko je neš spominjao da će i ujak ić s nama, tak da se još ni naprijed ne mrem vozit. Da ne spomenem da mi na iPodu nema pjesama jer je trebalo neš s iTunes libraryem kad smo instalirali iTunes koji opet ne radi kak spada jer se stalno brejka. A tražit staru da pusti Evanescence na radiu ( u autu ) je ravno traženju krvnika da te ne objesi ili da ti ne odrubi glavu. NOT GONNA HAPPEN!!!
I AM SO PISSED!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Stavila sam drugi dizajn jer imam duuugi opis, pa će se glazba vidit kad je stavim odmah pokraj i nećete morati scrollati ( I am so mercyful ). Glazbu ću staviti čim se RADIO.BLOG.CLUB uozbilji, opet nekaj ne valja s njim.
Dobili ste lyricse moje najdraže pjesme u zadnji box. To je dok ne smislim šta ću s tim boxom. Ideje?
Može li netko kontaktirati Al Quaidu da izvede teroristički napad na moju zgradu?
Ako umrem ili završim u bolnici, neću morati u Podravinu.
Ali neki mali napad. Jedan helić mali. Ja sam na drugom katu 
.
Vjerojatno sada ovako izgledate --> .
Da, ja sam vam malo 
.
Hmm... 
.
Pa , ljudi.
dunjchi 
P.S. Idem popodne gledat Simpsone s Nelom. Javim još kak je to bilo.
Every time I see you I close my eyes, 'cause I can't bare looking at you
Hello! Znam da se obično u prvom postu piše nešto o sebi, ali to ću u boxu napisat. Danas ću pisati o... well, danas.
Išla sam van s Hilde. Prvo smo išle u PROFIL pribavit meni bilježnice. Na putu u PROFIL smo vidle Jadranku Kosor u kafiću. Nisam gledala što je pila, i sad mi je žao. Možda nije bila kava 
.
Poslije smo čekale šesticu na trgu ( jer smo išle u kino, pa zato ). Putem je prošao lik s natpisom FREE HUGS. I zagrlile smo ga. To mi je bio prvi kojeg sam vidla u živo. Baš mi je to simpa, jer se ja jako volim grliti.
Gledale smo Harrya Pottera. Sjedile smo na podu dok smo čekale da nas puste u dvoranu, došla je teta Cinestar i rekla da se dignemo. Nije mi jasno zaš ne smijemo sjedit na podu. Nećemo se posrat na tepih. Mislim...
Harry Potter 5 mi je bio divan, osim kad sam protestirala kod nekih dijelova koji su izbačeni. Ili tako nekako. Pogotovo zbog onog dijela koji je važan za daljnji razvoj događaja. David Yates buduće redatelje uvalio u govna. Baš je zlatan.
Ovaj post je bio puno duži, samo kaj se zbriso. Ne znam ni kako ni zašto.
Ovo mi je super smajlić . Uvjerena sam da će ga Hilde puno, puno, punooooooooooooo puta koristiti. Ona voli lizalice.
Pa, .
dunjchi
( Zovem se Dunja, ali vas preklinjem da me tako NE zovete. Jednostavno dunjchi. Malim slovom. Kad napišete dunjchi velikim slovom, meni izgleda debilno. )
